Edukativni portal o Europskoj uniji za učenike i nastavnike!

Na putu prema Europskoj uniji

Victor-Marie Hugo

Proces nastanka Europske unije nije bio nimalo lak već upravo suprotno, bio je iznimno mukotrpan i drugotrajan, a svoje ostvarivanje je započeo u drugoj polovici 20. stoljeća. Iako je proces udruživanja europskih država započeo u 20. stoljeću, a traje i danas, ideje o jedinstvenoj Europi javljale su se i ranije pa tako francuski književnik Victor-Marie Hugo (1802.-1885.) govori o potrebi stvaranja „Sjedinjenih država Europe“, ili pak veliki francuski vojskovođa Napoleon Bonaparte (1769.-1821.) u jednom od svojih pisama piše „Želim da cijela Europa ima jedinstvenu valutu; to će umnogome olakšati trgovinu“.

No, realna razmišljanja o potrebi stvaranja neke zajednice koja bi trebala ojačati Europu u gospodarskom smislu, ali i smanjiti napetosti i antagonizme među europskim državama, odnosno poticati  očuvanje mira, javljaju se nakon Drugog svjetskog rata koji je Europu ostavio opustošenu, ekonomski oslabljenju i društveno podijeljenu. Podijeljenost Europe ponajbolje se očitovala kroz podjelu poražene Njemačke na Saveznu Republiku Njemačku ili Zapadnu Njemačku i Njemačku Demokratsku Republiku ili Istočnu Njemačku. Zapadna Njemačka je bila demokratska država za razliku od Istočne koja je bila socijalističkog uređenja.

Podijeljenost Njemačke prelila se i na cijeli europski kontinent  koji je u društveno-političkom pogledu podijeljen na demokratski zapad Europe koji je dobivao pomoć Sjedinjenih Američkih Država i socijalistički istok kontinenta koji je bio pod utjecajem Sovjetskog Saveza. Ovakva podjela europskog kontinenta nije donijela toliko traženi mir umornoj Europi koja je u 45 godina 20. stoljeća pretrpjela dva svjetska rata, već je naprotiv pridonosila rastu napetosti i strahu od novih sukoba.

Robert Schuman

U takvom okruženju koje će još veće razmjere straha od novog sukoba pridobiti u razdoblju tzv. hladnog rata odnosno neprestanih napetosti između SAD i SSSR-a trebalo je  osmisliti ideje na koji način zadržati mir i razvijati jedinstvo među tolikim narodima Europe. Rodonačelnik takve ideje bio je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman. Schuman je duboko bio svjestan kako stabilnost na europskom kopnu ponajviše ovisi o suradnji dviju država Francuske  i Njemačke (no u tom povijesnom trenutku Zapadne Njemačke). Stoga je uz pomoć Jeana Monneta, voditelja Ureda za gospodarsko planiranje u Francuskoj, „vidio da je jedini učinkoviti način za sprječavanje sukoba između Francuske i Njemačke uspostava kontrole nad Ruhrskom oblasti, središtu njemačke teške i vojne industrije, pa je stvoren prijedlog o stavljanju francuske i njemačke proizvodnje ugljena i čelika pod zajedničku upravu, tzv. Visokog povjerenstva“. Ovu ideju o stvaranju svojevrsne gospodarske zajednice država čije bi članice udružile i regulirale proizvodnju čelika i ugljena 9. svibnja 1950. godine predstavio je Robert Schuman u dokumentu poznatom pod nazivom Schumanova deklaracija.

U spomenutoj deklaraciji posebno se ističe: 

  • „Europa se neće stvoriti odjednom ili prema jednom jedinstvenom planu. Izgradit će se putem konkretnih postignuća koja će prvo stvoriti istinsku solidarnost
  • Ujedinjavanje nacija Europe zahtijeva uklanjanje prastarog neprijateljstva između Francuske i Njemačke 
  • Objedinjavanje proizvodnje ugljena i čelika odmah bi trebalo osigurati uspostavu zajedničkih temelja gospodarskog razvitka, kao prvog koraka k federaciji Europe, što će promijeniti sudbinu onih regija koje su se dugo bavile proizvodnjom oružja, a čije su najčešće žrtve bile one same.“

Schumanova deklaracija predstavlja temelj iz koje će nastati današnja Europska unija, stoga se i dan potpisivanja ove deklaracije uzima kao Dan Europe i tako se obilježava svake godine.  Nedugo nakon predstavljanje Schumanove deklaracije Pariškim ugovorima od 18. travnja 1951. stvorena je Europska zajednica za ugljen i čelik (ECSC).  Ovaj ugovor je stupio na snagu 23. srpnja 1952. godine.

Prve države članice ove organizacije bile su: Francuska, Zapadna Njemačka, Belgija, Italija, Luksemburg i Nizozemska. Šest godina nakon stvaranja Europske zajednice za ugljen i čelik  temeljem Rimskih ugovora 25. ožujka 1957. stvorena je Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM).  Stvaranjem Europske ekonomske zajednice željelo se gospodarsku suradnju proširiti i na ostale grane gospodarstva, a ne samo na ugljen i čelik kako je bilo predviđeno Pariškim ugovorima. Pored toga željelo se omogućiti slobodno kretanje ljudi, roba i usluga među državama članicama zajednice.

 

Kao odgovor na stvaranje Europske ekonomske zajednice, 1960. godine Velika Britanija Austrija, Norveška, Danska, Švedska, Portugal i Švicarska potpisale su  Stockholmsku konvenciju kojom su osnovale Europsko udruženje za slobodnu trgovinu (EFTA). Ovoj organizaciji čija je glavna zadaća bila suradnja na području trgovine i ukidanje carina pridružit će se Island, Lihtenštajn i Finska. Godinu dana nakon osnivanja Europskog udruženja za slobodnu trgovinu, Danska, Irska i Velika Britanija podnijele su zahtjev za članstvo u Europskoj zajednici. Dvanaest godina nakon podnošenja zahtjeva 1973. godine ove tri zemlje su pristupile Europskoj zajednici. Ovo proširenje smatra se ujedno i prvim proširenjem. Proces proširenja nastavit će se potom 1981. kad je Europskoj zajednici pristupila Grčka, potom 1986. Španjolska i Portugal, 1995. Austrija, Švedska i Finska. Godine 2004. dogodilo se najveće proširenje kada pristupaju: Litva, Latvija, Estonija, Slovenija, Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska, Cipar i Poljska. Godine 2007. pristupile su Bugarska i Rumunjska dok je posljednje proširenje bilo 1. srpnja 2013. kada je pristupila Hrvatska.  Inače, 1967. godine dolazi do udruživanja Europske zajednice za ugljen i čelik, Europske ekonomske zajednice i  Europske zajednice za atomsku energije u Europsku uniju. 

Godine 1992. potpisanim ugovorom u Maastrichtu iz Europske Zajednice nastala je Europska unija. U spomenutim ugovorima prvi puta je uveden i pojam „državljanstva EU“ koje podrazumijeva da „građani Europske unije imaju slobodu kretanja i nastanjivanja bilo gdje u Uniji kao i pravo glasovanja i kandidiranja na lokalnim izborima“. 

Europskom unijom upravljaju sljedeće institucije: Europski parlament, Europska komisija i Vijeće Europske unije. 

Europski parlament je zakonodavno tijelo Europske unije koji donosi zakone i propise koji se onda primjenjuju u svim zemljama članicama. Članovi Europskog parlamenta biraju se na Europskim izborima na način da svaka zemlja članica ima određeni broj zastupnika. Sjedište parlamenta je u Strasbourgu (Francuska) i Bruxellesu (Belgija)

Europska komisija politički je neovisno izvršno tijelo EU-a. Jedina je odgovorna za izradu prijedloga za novo europsko zakonodavstvo te provodi odluke Europskog parlamenta i Vijeća EU-a. Sjedište joj je u Bruxellesu (Belgija).

Vijeće Europske unije čine svi ministri iz država članica Europske unije. Zadaća im je donositi proračun Europske unije, razvijati vanjsku i sigurnosnu politiku Unije, vode rasprave o zakonima te nude promjene i doradu istih. Sjedište mu je u Bruxellesu (Belgija).

Karta članica Europske unije prema datumu ulaska